ANARHISTICKA ORGANIZACIJA POKRETA I DRUSTVA

ANARHISTICKA ORGANIZACIJA POKRETA I DRUSTVA

vendredi 26 novembre 2004, par Oklobdžija Mirijana

ANARHISTIČKA ORGANIZACIJA POKRETA I DRUŠTVA
Mirijana Oklobdžija Zagreb

Revija za Sociologiju Zagreb, N° 1-2 1984, ctr. 99-108

SAŽETAK
Tekstom se prvenstveno želi demistificirati predrasuda po kojoj je organizacija nešto strano anarhizmu, neprimjereno. Polazeći od radova teoretičara, preko historijskih primjera do suvremene situacije, pokušava se pokazati kako su disciplina, organizacija i potpuno odredena alternativa postojećem u socijalnim odnosima (samoupravljanje) sastavni i nezaobilazni dijelovi anarhizma kao doktrine i kao pokreta. Činjenica nepriznavanja autoritarne organizacije ne znači automatski nepriznavanje organizacije same, već uvjerenje da slobodni pojedinci mogu uspješno organizirati društvo bez prinude. To je vidljivo kako na teorijskoj razini (od klasičnih do suvremenih radova), tako i u pokušajima pretakanja ideja u praksu.

U historiji političkih doktrina malo je koja bila češće napadana, krivlje prikazivana i masnovnije osudivana od anarhizma. Predodžbe o toj doktrini i pokretu koji se poziva na nj odavno su reducirane na predrasudu po kojoj se tu radi o nizu besmislenih ali po društvo opasnih, dakle neprihvatljivih ideja koje pozivaju na nered i destrukciju, a čiji bezumni zastupnici pokušavaju promijeniti svijet zasipajući ga bombama. Budući da je točno kako su anarhisti nepokolebljivi protivnici države (u bilo kojem obliku i pod bilo kojim imenom), autoriteta i hijerarhijske podjele u društvu, ne začuduje da su sve države, bez obzira na svoj politički sistem, imale dobar razlog dopustiti svojim ideološkim glasnogovornicima hajku čiji je cilj bio dezavuiranje ove misli svim sredstvima. A pošto se radi o učenju koje ne propagira osvajanje vlasti, i čiji predstavnici nikada i nigdje vIast nisu posjedovali, sredstva za obranu istinite slike o sebi uvijek su im bila slaba i jedva čujna.
Većina rječnika i enciklopedija definira anarhiju i anarhizmm na sličan način kao i Bratoljub Klaić po kome je: ”Anarhija 1. bezvlac e, nered, bezvlašće; 2. raspuštenost, nered, kaos . . .“, a anarhizmm: ”l. bezvlac e, bez vlašće; 2 malogradanska, marksizmu neprijateljska struja kojoj je značajka poricanje svake države (prema tome i diktature proletarijata); 3. nepriznavanje autoriteta, reda, discipline, samovolja.“(1) Začuduje kako se iz godine u godinu, iz izdanja u izdanje, prenosi ista pogrešna definicija bez imalo respekta za sve studije, rasprave i istraživanja koja su, demistificirajući ideološke naslage, pokazale pravu verziju te teorije s kojem se nije nužno suglasiti, ali koju se mora vrednovati kao i sve druge pravce unutar revolucionarnog pokreta.

Izuzetak predstavlja Encyclopedia Britannica koja je zadatak definiranja anarhizma povjerila još 1905. godine (za svoje 11. izdanje) Kropotkinu, jednom od najpoznatijih anarhističkih mislilaca. ”Anarhizam je ime dato principu ili teoriji života i ponašanja po kojem je društvo zamišljeno bez vladara - harmonija u takvom društvu ne postiže se pokoravanjem zakonu ili poslušnošću ijednom autoritetu, već slobodnim sporazumom sklopljenim medu različitim teritorijalnim i profesionalnim grupama, slobodno konstituiranim u cilju proizvodnje i potrošnje, kao i zbog zadovoljavanja beskrajne raznolikosti potreba i aspiracija civiliziranog bića. (2) ” Ne može se dovesti u pitanje neprijateljski stav anarhista prema državi, ali iz toga logično ne proizlazi njihovo nepriznavanje reda, discipline i organizacije, osim u sklopu mišljenja koje ne može pojmiti red bez hijerarhije, disciplinu bez prinude i organizaciju društva bez drzave. Dakle, konzekventno takav pristup po kojem je vladar (ili vladari bilo koje vrste) nužan da bi društvo funkcioniralo teško da može dokučiti smisao samoupravljanja - onog tipa organizacije društva za kakvo anarhisti plediraju smatrajući ga jedinom alternativom dostojnom slobodnog čovjeka.
Za Proudhona anarhija predstavlja prirodni red nasuprot umjetnom, nametnutom odozgo. Ona se ostvaruje, kako kaže Malatesta, ”tek onda kada se zna živjeti bez prinude i autoriteta (3) .”. U biti, taj ideal društva anarhisti dijele s marksistima, koji se od njih razlikuju u izboru putova kojima se do tog ideala može stići. Marksisti priznaju osvajanje vlasti i tip države (diktaturu proletarijata) koja će postepeno odumirati pripremajući društvo za prelazak u historiju. ”Anarhisti inzistiraju na stvaranju željenog novog društva u toku samog procesa konfrontiranja starom (4) , nemajući namjeru zadržati državu ni u kom obliku i ni na kakav rok. Oni su uvjereni da takav gigantski aparat prinude nikada nije imao, niti će ikada imati ozbiljne izglede da odumre. Dakle, za njih i po njima jedini je izlaz s rušenje dlžave što bi trebalo osloboditi prostor za put u novo društvo, u konkretnu utopiju u kojoj će prirodna fiarmonija i/ili dogovor zamijeniti prinudu i/ili zakone.
Za anarhiste socijalna revolucija predstavlja neposredno ostvarenje ideala pravednog društva, a odvija se odozdo prema gore, dakle inicijativom s masa, a ne njima superiorne avangarde. ”Bitna, prioritetna je spontanost masa, no ona nije još uvijek sasvim dovoljna. Da bi ona doprla do svijesti, ukazuje se neophodnost pomoći od strane jedne manjine revolucionara koji su kadri zamisliti takvu revoluciju. Kako pak izbjeći to da takva elita ne iskoristi svoju intelektualnu nadmoć kako bi zauzela mjesto masa, garalizirala njihovu inicijativu, tj. nametnula im novu vlast? (5) ” To je jedno od ključnih pitanja anarhizma i kao teorije i kao pokreta. Na teorijskom planu postoje prijedlozi i koncepti koji su, na razini prakse bili isprobani i to uspješno. No, granice koje su im bile nametnute izvana učinile su te primjere tek epizodama kratkog trajanja na geografski malim područjima. Zavisi koje ćemo kriterije uzeti tvrdeći da su to ipak dokazi koji govore u prilog ostvarljivosti anarhističke vizije. Mene prije svega zanima da li je uistinu postignuta masovna i spontana inicijativa, da li je proizvodnja i potrošnja organizirana na principima samoupravljanja te da li su bili eliminirani principi eksploatacije, dominacije i hijerarhije.

Uzevši za primjer Španjolsku (1936-1939) o čemu će kasnije biti riječi, smatram da se može govoriti o uspjehu, te da konačni poraz nije uzrokovan unutrašnjim granicama i kratkim dosegom anarhističke alterna tive, već snagom autoritarne reakcije i jačanjem fašizma, tj. pobjedom fašizma na fronti. No također može se kazati da ostaje problem rkako stići do slobode posredstvom same slobode”? (6) Pojednostavljeno, to bi pitanje glasilo: kako igrati do kraja pošteno kada se ostali sudionici u igri služe trikovima? Anarhisti su, češće od mnogih drugih kad bi im se pružila prilika da ostvare svoju viziju makar i na ograničenoj razini, birali put poštenja. Tako su možda zaslužili naziv Anaivnih romantičara“, ali su ipak uspjeli ukazati da bi se za slobodu čovječanstva moglo učiniti mnogo više kad u svakodnevnom žargonu (i mišljenju) civiliziranog svijeta naivni romantizam ne bi bio prešutni sinonim za poštenje. A. . . Vlast ima izdiferenciran stav prema revolucionarnim apostolima apsolutne spontanosti: ona ih kontrolira, progoni, zlostavlja, ali im često i dozvoljava da poput preživjelih crvenokožaca vegetiraju u rezervatima, što postaje gotovo tipično za odnos organizacije i spontanosti u moćnim sistemima našeg vremena.” (7) U tome se vlast oslanja i na autoritarnost većine koju Malatesta (kao i niz psihonalitičara) naziva strahom od slobode. Upravo autoritarnost predstavlja onu karakteristiku koju veliki politički sistemi uz pomoć patrijarhalne kulture njeguju kod naroda krajnje pedantno, počevši od najranijeg djetinjstva. A upravo iz te prizme nije teško razumjeti zašto većina ljudi organizaciju teško može i zamisliti bez nekog tipa prinude, te zašto se lakše priklanja partijama koje nude rukovodstvo no da povjeruju u vlastite sposobnosti organiziranja vlastitih života.

Tako se ponovno vraćamo na problem revolucije kao autoritarnog ili antiautoritarnog procesa. AKljučno pitanje klase i njene avangarde u revoluciji može se posmatrati sa stanovišta odnosa mase i ličnosti. Ako revo lucija odmah ne postavi kao svoj cilj da podstakne razvoj pojedinaca kao ličnosti -a do to znači rzvoj njihove samostalnosti, osećanka ličnog dostojanstva i ostvarenje personalnog integriteta - u njoj će se nužno od vojiti ’velike ličnosti’, kao osobe jedino obdarene zrelošću da mogu rukovoditi revolucijom, od ’mase’ koju treba voditi, budući da je sama nesposobna da shvati sopstvene interese i ciljeve.” (8)

Za anarhiste revolucija je kompleksni proces tokom kojeg se istovremeno ruši staro društvo nepravde i nasilja i stvara novo u kojem je slo boda pojedinca neodvojiva od slobode svih, a svačiji život ima jednaku vrijednost. Takva revolucija nije ”osvajanje moći nego je ona identična ju sa humanističkim idealom pravednoga društva, sa društvom slobodno udruženih poedinaca i grupa - za čije uspostavljanje i izbija. To je, svakako, najveći doprinos anarhizma ne samo političkoj teoriji nego i socijalističkoj misli.” (9)

Organizacija pokreta
Problem organizacije pokreta često se spominje kao jedna od osnovanarhizam nije uspeo da pronade posrednika izmedu revolucionarne teoriječari anarhizma tako i istraživači koji se tim pitanjem danas bave. Prema L. Sekelju, zbog nepostojanja djelotvorne revolucionarne organizacije ”... anarhizam nije uspeo da pronade posrednika izmedu revolucionarne teorije i revolucionarne prakse, izmedu jeste (postojeći gradanski svet, svet državnosti) i treba (anarhija, pravedno društvo). Otuda anarhija i ostaje samo jedan ideal, jedan humanistički apel, samo jedna humanistička vizija pravednog društva.” (10) Spominje se i odredena podvojenost u organizacijskom smislu na masu i uže jezgro, o čemu je, istina, Bakunjin pisao, ali u svojoj predanarhističkoj fazi (oko 1851. godine), da bi kasnije umnoQome pročistio svoje stavove. Kada se želi inzistirati na njegovoj nekonzekventnosti anarhističkim idejama često se citira upravo njegov način razmišljanja a (u vrijeme kada se anarhizmu tek približavao) u vezi s osnivanjem tajnog r društva u Pragu. ”Trebalo je da se društvo sastoji od tri zasebna, jedan drugom nepoznata ogranka, pod različitim imenima: jedro društvo za gradane, drugo za omladinu, treće za sela. Svako je udruženje bilo potčinjeno strogoj hijerarhiji i bezuvjetnoj disciplini . . . Očekivao sam da će moje tajno društvo, koje nije trebalo da se raspusti poslije revolucije, nego naprotiv, da ojača, proširi se, popunjavajući se novim, energičnim i aktivnim članovima, obuhvaćajući postepeno sve slavenske zemlje - očekivao sam, kažem, da će ono dati takoder i ljude za različite položaje i dužnosti u revolucionarnoj hijerarhiji . . . Ako bi se moj plan ispunio, sve glavne niti pokreta okupile bi se u mojim rukama, i ja bih mogao biti siguran da pripremana revolucija u Češkoj neće skrenuti s puta koji sam joj naznačio. Što se tiče revolucionarne vlade . . . nisam znao hoću li u njoj javno sudjelovati, ali nisam sumnjao da ću utjecati na nju neposredno i snažno.” (11)

Uzimati spomenute riječi za dokaz kako su i anarhisti često neprincipijelni u odnosu na vlastite ideje, znači poIaziti od uvriježenog sklopa mišljenja prema kojem su riječi jednog od najpoznatijih predstavnika, u ovom slučaju anarhizma (bez obzira je li ih izgovorio u osnovnoj školi ili na samrtnoj postelji), odrednica za pokret sam. Značajnije je, čini mi se, da li one de facto opisuju stanje u pokretu ili ne. U ovom je slučaju odgovor uglavnom negativan. Anarhistička ”baza“ bila je mnogo manje impresionirana takvim stavovima nego što se može učiniti nedovoljno upućenim kojima se neprestano kao ilustracija (kriva) jedne revolucionarne prakse serviraju upravo izjave poput već spomenute Bakunjinove.

Bolje odabrana ilustracija može biti, npr., program anarhističkog pokreta iznesen na kongresu 1872. godine u kojem se kaže: ”1. da je uništenje svake političke vlasti prva dužnost proletarijata; 2. da svaka organi zacija takozvane provizorne i revolucionarne političke vlasti, radi sprovodenja ovog uništenja, može biti samo jedna prevara više i da bi za proletarijat ona bila podjednako opasna kao i danas postojeće vlade; 3. da, nakon odbacivanja svakog kompromisa (kao sredstva) sprovodenja socijalne revolucije, proleteri svih zemalja, izvan svake buržoaske politike, moraju da uspostave solidarnost revolucionarne akcije.” (12)
Takav je stav mnogo bliži onoj poziciji koju su kao svoju priznavali pripadnici anarhističkog pokreta, nego riječi Bakunjina s polovice XIX stoljeća. Slične stavove prihvaćaju i suvremeni anarhisti okupljeni u IFA (Internacionalna anarhistička federacija) ili u brojne samostalne grupe koje nastavljaju prije svega propagandistički rad koji je danas obogaćen čitavim nizom tema koje pripadaju našem vremenu.
Članstvo Internacionalne anarhističke federacije čini 10-15 federacija i grupa koje žele stvoriti federaciju. Najveće su francuska federacija (F.A.F.), zatim talijanska (FAI) bugarska u Parizu, te španjolska (FAI). Ova posljed nja bila je nekada najsnažnija anarhistička organizacija u svijetu, odigrala je značajnu ulogu u gradanskom ratu, a danas nije legalna (iako se ulažu napori za njeno legaliziranje), pa je teško doznati broj njezinih članova i simpatizera. Usko je povezana s CNT (Confederacion Nacional de Trabajo), Nacionalnom konfederacijom rada, najvećim sindikatom na svijetu koji priznaje anarhističke principe, a broj članova mu je 1983. godine bio 80 000.
IFA, težeći unifikaciji pokreta, prihvaća samo jednu organizaciju iz jedne zemlje. Organizacijske poslove i koordinaciju rada obavlja (po sistemu rotacije) u odredenom periodu zadužena organizacija, a trenutačno je sjedište u Italiji. Svakih nekoliko godina održava se internacionalni kon;res (posljednji su održani 1971. godine u Parizu i 1978. godine u Carrari), zdaje se bilten o radu, održavaju se kontakti s anarhističkim organizacijana i pojedincima u Evropi i svijetu, a najveći broj akcija usmjeren je na ropagandu i to preko čitavog niza tjednika i časopisa, specijaliziranih njižara, radio-stanica (npr. ”Radio Libertaire“ iz Pariza emitira svakodnev desetak sati programa), predavanja i javnih manifestacija.

Teme kojima se posvećuje posebna pažnja odnose se (osim klasičnih anarhističkih tema o državi, autorltetu, moći, vlasti, glasanju itd.) na borbu protih multinacionala, protivljenje nuklearnoj energiji, suprotstavljanje ra sizmu i nacionalizmu, ekološke probleme i slične teme iz spektra kriznih točaka današnjice.
No, istini za volju, treba reći kako principijelno anticentralistički postavljena organizacija suvremenog anarhističkog pokreta nije lišena slabosti s obzirom na deklarativno prihvaćene vrijednosti. Prisutna je čak, iako neforTrlalna, podjela na članstvo i rukovodstvo u odlučivanju o akcijama i programu rada (naročito u F.A.F.) što svakako dovodi u pitanje konzekventnost i potpuno prihvaćanje bazičnih ideja pokreta od strane nekih njegovih pripadnika. Značajne su i razlike po nekim specifičnim pitanjima (npr. da li prihvatiti ili odbaciti dijalog sa socijalistima drugih orijentacija), medu frakcijama i grupama. Sve to pokazuje kako su i anarhisti djeca našeg doba, ne uvijek dovoljno snažna za neprestani napor življenja po pravilima budućnosti i to onakve koju sami priželjkuju i za kakvu se bore.

Organizacija društva
Pierre Joseph Proudhon, prvi deklarirani anarhist, ponudio je u svojim radovima a djelomično pokušao i praktično ostvariti, tip organizacije društva zasnovan na liberterskim idejama. Za njega je rad bitno svojstvo čo vjeka, a jedina prava mjera za njegovo vrednovanje je utrošeno vrljeme. Stoga je predlagao osnivanje banaka za razmjenu robe koje bi funkcionirale upravo poštujući kriterij radnog vremena. Smatrao je da će to moći funkcionirati vjerujući da je pravda vrhovni princip čovjekove prirode, bitan za organizaciju novog poretka. Pravda je utemeljena na slobodi, a sloboda pojedinca nespojiva je s bilo kakvim autoritetom, nasiljem i ugnjetavanjem. Dakle, da bi ona mogla biti ostvarena nužno je ukinuti državu - organizam za odlžavanje nejednakosti i potčinjavanje čovjeka.
Polazeći od tih osnovnih stavova Proudhon dalje razraduje novo društvo - anarhiju, u kojoj je sloboda majka poretka i to predlažući alternative postojećim institucijama: ”- umjesto vlada - industrijska orga nizacija; umjesto zakona - ugovori; umjesto političke vlasti - ekonomske snage; umjesto starih klasa - kategorije i specifičnosti funkcije poljoprivrede, industrije, trgovine; umjesto javne snage - kolektivna snaga; umjesto stalne vojske - industrijska udruženja; umjesto policije - istovjetnost interesa; umjesto političke centralizacije - ekonomska centralizaci ja.” (13)

Konkretno, društvo bi trebalo organizirati kroz dvostruku strukturu; ekonomsku -federaciju samoupravnih, radničkih udruženja prema granama privrede, i administrativnu -federaciju teritorijalnih jedinica, komuna. ”Industrijske asocijacije (radnička društva) konstituirane na temelju dobrovoljnog sudjelovanja pojedinaca koji ugovorima formiraju kolektivno vlasništvo, čine osnovu organizacije rada i proizvodnje u velikim industrijskim poduzećima... Udruženi, slobodni i ravnopravni proizvoc ači raspolažu kolektivnim vlasništvom u skladu sa svojim potrebama i interesima, a svaki radnik ima odgovarajući udio u vlasništvu. Odluku u asocijacijama donose kolektivi. Industrijske asocijacije ugovorima zasnivaju odnose s drugim društvima i pojedincima tvoreći time ekonomsko jedinstvo, ali zadržavajući individualnost i slobodu. Time industrija formira industrijsku federaciju. Zemljovlasnici formiraju svoju asocijaciju preko zadruga i komuna. Ugovorima industrija i poljoprivreda formiraju industrijsko-poljoprivrednu federaciju.” (14)

Najspornije mjesto u njegovom sistemu predstavlja toleriranje sitnog vlasništva. Naime, iako Proudhon smatra da je vlasništvo krac a, takav stav se odnosi samo na krupni kapital. Sitni posjed bi trebalo zadržati jer je, po njegovom mišljenju, u čovjekovoj prirodi da posjeduje bar mali komad vlastite zemlje. Zbog takvih tvrdnji bio je izložen kritici kako od Marxa (i njegovih sljedbenika), tako i od anarhista. Dovođen je vrlo često u sumnju i njegov polazišni stav o pravdi kao dominantnom principu i temelju novog društva. Tako Bakunjin kaže da je Proudhon uostao idealista i metafizičar, bez obzira na sva nastojanja da stane na realno tlo. Njegova je polazna točka - apstraktna ideja prava; od prava polazi k ekonomskoj činjenici, a g. Marx, nasuprot njemu, izrekao je i dokazao onu nedvojbenu istinu, koju potvrduje sva prošla i sadašnja povijest ljudskog društva, naroda i država da je ekonomska činjenica uvijek prethodila iuridičkom i političkom pravu. Jedna od glavnih znanstvenih zasluga g. Marxa upravo se sastoji u izlaganju i dokazivanju te istine.” (15)

Upravo je Bakunjin kasnije razvio i pročistio Proudhonov koncept u do kraja anarhističkim terminima, odbacujući prije svega vlasništvo u bilo kojem obimu ili obliku. No on je manje nudio gotove recepte za buduć nost, vjerujući da će narod sam naći optimalne modele za organizaciju vlastitog života i rada.

Više od stotinu godina prošlo je od kada su jasno formulirani principi i ciljevi anarhizma. No u tom vremenu nije ostvarena ni jedna do kraja uspješna socijalna revolucija (o svjetskoj da i ne govorimo) dok su, s druge strane, države ojačale do stupnja opasnog po opstanak čovječanstva. Anarhisti su postali jedva upreživjeli crvenokošci“ koji ponekad uspijevaju ostvariti neki ograničen projekt u ponekom rezervatu, ali čiji glasovi se najčešće gube u kakofoniji civilizacije koja im ne želi ili ne može povjerovati da se nalazi na početku kraja, uništenja sebe same.

Osim pokušaja ukrajinskih seljaka da organiziraju komune bez uplitanja sovjetske države (što im, naravno, nije pošlo za rukom), samo su jediom, u Španjolskoj 1936-39. godine granice tog rezervata bile dovoljno iiroke da privuku veću pažnju. Ali tamo postignuti rezultati predstavljaju !anas gotovo zaboravljeni podatak koji su prije svega boljševici sakrili izom dezinformacija, a školski udžbenici zaboravili kao nevažan.

Romanske zemlje Evrope tradicionalno su bile pod snažnim utjecajem anarhizma. Tako u Španjolskoj gotovo na početku gradanskog rata dolazi do masovrle kolektivizacije koja zahvaća čitave pokrajine. U Aragonu je obrazovano ”. . . oko 450 zajednica koje su okupljale oko 500 000 članova. U području Levante (pet provincija, glavni grad. Valencia), najbogatijem u Španjolskoj, niknulo je oko 900 zajednica. One su obuhvaćale 43% naselja, 50% proizvodnje agruma i 70% njihove prodaje. U Kastilji je stvoreno oko 300 zajednica s otprilike 100 000 članova. . ..” (16) Odbacimo li tezu o prisilnoj kolektivizaciji (koja je staljinistima predstavljala jedno od opravdanja zašto su general Lister i drugi uništili te zajednice), koja čitav niz autora odbacuje kao lažnu, moramo zaključiti da je postojala objektivna mogućnost za stvaranje novog, samoupravnog tipa društva. Masovnost može biti jedan pokazatelj koji govori u prilog tezi o spontanom i dobrovoljnom pristupanju zajednicama. Drugi se odnosi na konkretne rezultate rada. Godinu dana nakon osnivanja prinosi zajednica su porasli od 300/0 do 50% što teško može biti rezultat prisilnog rada. Samoupravljanje je tamo bilo postignuto u svom najčišćem obliku, a zaključci koji iz toga mogu biti izvučeni daleko su nedostatni u svim izvorima informacija osim anarhističkih (17) .

Najdjelotvorniji način u pokušajima dezavuiranja anarhizma u očima ljudi predstavljalo je njegovo poistovećivanje s terorizmom. No autori, koji respektiraju kratkotrajrost i nemasovnost propagande djelom (koja, uastalom, nipošto nije isključivo anarhistički specijalitet), često nalaze druge putove da tu misao proglase naivnom i socijalno nefunkcionalnom. Ori tvrde da je apsolutno nemoguće ostvariti anarhističku viziju u suvremenom društvu razvijene tehnologije, pošto bi liberterski socijalizam mogao biti primjeren isključivo nerazvijenim društvima. Najpoznatiji pokušaj da se odbace takve tvrdnje učinio je, vrlo uspješno Murray Bookchin (18) koji u svojim djelima pokušava dokazati upravo suprotno - da su tek sada dozreli uvjeti za formiranje novog društva, te da ono nije samo moguće već i nužno za opstanak čovječanstva.

Polazeći od ekološke problematike on upozorava da će jedino odbacivanje autoritarnosti i eksploatacije čovjeka po čovjeku i prirode po čovjeku pružiti šansu da se zaustavi inače neizbježno samouništenje ljudskog roda. Razvoj tehnike već je i Kropotkin smatrao olakšavajućom okolnošću za ostvarenje anarhije. ”Razvoj moderne tehnike koji divno pojednostavljuje proizvodnju svih životnih potrepština; rastući duh nezavisnosti i brzo širenje slebodne inicijative i slobodnog razumijevanja u svim granama aktivnosti - uključujući one koje su prije smatrane posebnim obilježjima crkve i države - uporno- pojačavaju tendenciju bezvlada no-government tendency.” (19)

Tvrditi da je danas dru%9