OTVORENO PISMO EKOLOCKOM POKRETU

OTVORENO PISMO EKOLOCKOM POKRETU

vendredi 26 novembre 2004, par Bookchin Murray

OTVORENO PISMO EKOLOŠKOM POKRETU (1)
Murray Bookchin

Revija za Sociologiju Zagreb, N° 1-2 1984, ctr. 121-128

SAžETAK
Kao jedan od veterana ekološkog pokreta, autor se zalaze za društvenu ekologiju smatrajući da dominiranje nad prirodom sa svim negativnim posljedicama koje iz toga proizlaze može biti direktno povezano s dominacijom čovjeka nad čovjekom, prisutno u svim političkim sistemima. Po njegovom uvjerenju, samo ukoliko ekološki pokret svjesno razvije antihijerarhijski i nedominirajući senzibilitet, struktura i strategija društvene promjene mogu sačuvati svoj pravi identitet kao izraz balansa izmedu čovječanstva i prirode. Primjena institucionalnih, parcijalnih mjera ne može riješiti ekološki kriznu situaciju koja prijeti da poprimi katastrofalne razmjere. Rješenja se mogu tražiti samo na globalnoj razini, a izraz ekološkog društva može biti isključivo samoupravljanje i samoaktivnost.

Početkom osamdesetih godina, ekološki je pokret i u SAD i u Evropi suočen s ozbiljnom krizom. To je, doslovno, kriza njegova identiteta i ciljeva. Kriza što bolno osporava sposobnost pokreta da ispuni brojna obeićanja naprednih alternativa dominirajućom senzibilitetu, hijerarhijskim poim i ekonomskim institucijama i manipulirajućim strategijama za društvenom promjenom, što su proizvele katastrofalan rascjep izmedu čovječanstva i prirode.
Iskreno govoreći, dolazeće desetljeće može valjano odrediti da li će ekološki pokret biti sveden na dekorativni dodatak inherentno zaraženog antiekološkog društva, društva prožetog neobuzdanom potrebom za kontrolom, dominacijom i eksploatacijom čovječanstva i prirode - ili, nadajmo se, da li će ekološki pokret postati sve veća obrazovna arena za novo ekološko društvo utemeljeno na uzajamnoj pomoći, decentraliziranim zajednicama, narodnoj tehnologiji i nehijerarhijskim slobodarskim odnosima koji bi urodili ne samo novom harmonijom čovjeka i čovjeka, nego i harmonijom čovječanstva i prirode.

Možda može izgledati drsko da se pojedinac obraća priličnom broju narodnih birača koji su usmjerili svoju aktivnost na ekološke interese, no moja zabrinutost za budućnost ekološkog pokreta nije bezlična ili efemerna. Gotovo trideset godina naširoko sam pisao o sve većim razilaženjima unutar ekološkog pokreta. Ti su napisi bili potkrijepljeni mojim aktivnostima protiv sve veće upotrebe pesticida i umjetnih dodataka hrani već 1952. godine. Problem nuklearnih radioaktivnih padavina pojavio se s prvim testiranjem hidrogenske bombe u Pacifiku 1945. godine, izvori radioaktivnog zagadivanja nastali su prilikom ”incidenta“ s Windscaleskim nuklearnim reaktorom 1956., te Con Edisonovim pokušajem konstruiranja_najvećeg svjetskog nuklearnog reaktora u samom centru New Yorka 1963. Qodine. Tada sam se priključio antinuklearnim alijansama poput Clamshellske i Shadske, da ne govorim o njihovim prethodnicima ”Ekološkoj akciji istoka“, čiji sam manifest ”Razaralačka moć, stvaralačka moć“ napisao 1969. godine i ”Gradanski komitet za radijacijsku informaciju“ koji je odigrao presudnu ulogu u stopiranju reaktora Ravenswood 1963. godine. Stoga bi se mene vrlo teško moglo nazvati uljezom ili pridošlicom ekološkom pokretu.

Moje primjedbe u ovom pismu nisu samo rezultat opsežnog iskustva, nego i moje ideje što su mi decenijama zaokupljale pažnju.

Uvjeren sam da bi moj rad i iskustvo na svakom tom području značili vrlo malo da su bili ograničeni jedino na njihove posebne probleme, ma koliko je svaki od njih po sebi važan. "Nenuklearke" ili, slično tomu, ne umjetni dodaci hrani, ne agrobiznis ili ne nuklearne bombe, naprosto nije dovoljno ako je naš horizont ograničen svakim problemom zasebno. Jednako je važna potreba otkrivanja toksičnih društvenih uzroka, vrijednosti kao i nehumanih odnosa koji su stvorili već veoma zatrovanu planetu.
Ekologija je, kako ja to vidim, uvijek značila društvenu ekologiju; uvjerenje da pravi pristup dominacije nad prirodom potječe od dominacije čovjeka nad čovjekom, štoviše, muškarca nad ženom, starijih nad mladima, jedne etničke grupe nad drugom, države nad društvom, birokracije nad pojedincima kao i jedne ekonomske klase nad drugom ili kolonijalne moći nad koloniziranim narodom. Po mojem mišljenju, društvena ekologija počela je zahtjevom za slobodom ne samo u tvornici nego i u porodici, ne samo u ekonomiji nego i u psihi, ne samo u materijalnim nego i u duhovnim uvjetima života. Bez izmjene najmolekularnijih odnosa u društvu - osobito onih izmedu muškaraca i žena, odraslih i djece, bijelih i drugih etničkih grupa, heteroseksualaca i homoseksualaca (popis je, zapravo, priličan) - društvo bi bilo prožeto dominacijom čak i u socijalističkom ”besklasnom“ i ”neizrabljivačkom“ obliku. Bilo bi prožeto hijararhijom i u času kada bi slavilo sumnjive vrijednosti ”narodnih demokracija“, ”socijalizma“, i ”narodnog vlasništva prirodnih bogatstava“. Sve dok hijerarhija opstoji, sve dok dominacija organizira čovječanstvo oko sistema elita, projekt dominacije nad prirodom postojat će i neminovno će dovesti našu planetu do ekološkog istrebljenja.

Pojava ženskog pokreta, čak više nego kontrakultura, ”odgovarajuća“ tehnologija pokreta i antinuklearne alijanse (izostavit ću čišćenje ludorija >•Zemaljskog dana“), ukazuju na suštinu hijerarhijske dominacije što po
dupire našu ekološku krizu. Samo ako kontrakultura, alternativna tehnologija ili antinuklearni pokret ostanu pri nehijerarhijskom senzibilitetu i strukturama koje su najočiglednije u istinski radikalnim tendencijama feminizma, ekološki pokret može ostvariti svoje brojne mogućnosti za temeljnu promjenu u našem ukupnom antiekološkom društvu i njegovim vrijednostima. Samo ukoliko ekološki pokret svjesno obrazuje antihijerarhijski i nedominirajući senzibilitet, struktura i strategija društvene promjene može sačuvati svoj pravi identitet kao izraz novog balansa izmedu čovječanstva i prirode i svojeg cilja - istinskog ekološkog društva.

Taj cilj i identitet suočeni su s ozbiljnom erozijom. Ekologija je postala pomodna, čak štoviše, prolazna sklonost - s tom lošom popularnošću pojavio se novi tip environmentalističkog (okoliša op. prev.) trenda. Od nazora i pokreta koji je barem držao do obećanih osporavanja hijerarhije i dominacije nastao je oblik environmentalizma koji je osnovan više zbog popravljanja postojećih institucija i društvenih odnosa nego li za njihovu izmjenu. Upotrebljavam riječ ”environmentalizam“ kao opreku etcologiji, napose društvenoj ekologiji.
Tamo gdje društvena ekologija, po mom mišljenju, nastoji eliminirati koncept dominacije čovječanstva nad prirodom eliminirajući dominaciju čovjeka nad čovjekom, environmentalizam odražava ”instrumental_izam“ ili tehliički senzibilitet kroz koji je priroda videna jedino kao pasivno prebivalište, gomila vanjskih objekata i snaga. Ona mora biti učinjena ”’<orisnijom“ za ljudsku upotrebu neovisno od toga kakvom ta upotreba može biti. Environmentalizam je, zapravo, jedino environmentalistički inženjering. On ne dovodi u pitanje temeljne postavke današnjeg društva, naročito čovjekovo dominiranje nad prirodom. Upravo suprotno, on nastoji olakšati dominaciju bujajuće tehnike da bi smanjio rizik prouzrokovan dominacijom. Pravo shvaćanje hijerarhije i dominacije zamračeno je tehničkim naglašavan jem ”alternativnih•< izvora moći i strukturnim nacrtima za ”očuvanje“ energije. ”Priprostim“ načinom života u ime ”granica rastaa, što sada predstavlja ne-zmjeran razvoj industrije prema svojem vlastitom pravu - i, naravno nagli porast ”ekološki“ usmjerenih kandidata za političke službe i ”ekološki“ usmjerene partije zasnovano je, ne Samo na planiranju korištenja prirode nego i na javnom mnijenju koje je u skladu s dominantnim društvom.

Pomodna ekologija
Nathan Glazerov ”ekološki“, 24 kvadratne milje veliki sunčev satelit, O’Neillov ”ekološki“ svemirski brod, DOE-ova sigantska ”ekološka" vjetrenjača, da spomenem uočljivije primjere tog environmentalističkog menta liteta, nisu ”ekološkiji“ od postrojenja nuklearne elektrane ili agrobiznisa. U najmanju ruku, njihove ”ekološke“ pretenzije mnogo su opasnije budući da zavaravaju i dezorijentiraju javno mnijenje. Galama oko novog ”Zemaljskog danaa ili budućih ”Sunčevih dana“, ”Dana vjetraa, kao pobožna retorika šutljivih sunčevih ugovarača i patenata gladnih ”ekoloških“ izumitelja, prešućuje najvažniju činjenicu da će sunčeva energija, energija vjetra, (organska) agrokultura bez pesticida, holističko zdravlje i ”dobrovoljna priprostost“ promijeniti vrlo malo u našoj grotesknoj neuravnoteženosti s prirodom ako ostave patrijarhalnu porodicu, multinacionaIne korporacije, birokratske i centralizirane političke strukture, sistem vlasništva i prevla davajuću tehnokratsku racionalnost netaknutom. Sunčeva energija, energija vjetra, plin i geotermalna energija, energije su samo ukoliko su planovi :a njihovu upotrebu nepotrebno zamršeni, birokratski kontolirani, institucionalno centralizirani ili ih posjeduju korporacije.

Doduše, to je manje opasno za čovjekovo fizičko zdravlje nego energ;ija izvedena iz nuklearnih i fosilnih goriva, ali je nesumnjivo opasno za luhovno, moralno i društveno zdravlje čovječanstva ako se s njima postupa jedino tehničlci i ne uključuju se u nove odnose izmedu čovjeka i prirode i u društvo samo. Konstruktor, birokrat, direktor koporacije i politički karijerist nisu uveli ništa novo ili ekološko u društvo i u svoj senzibilitet spram prirode i naroda budući da su prhvatili ”lake energetske putove“. Kao i svi tehnozadirkivači (da upotrijebim Amory Lovinsov pis njega samoga upotrebljen u osobnom razgovoru sa mnom), jedino ,u ublažili ili prešutjeli opasnost za biosferu i Ijudski život smještajući ekološke tehnologije u ludačku košulju hijerarhijskih vrijednosti umjesto ia ospore vrijednosti i institucije koje ih predstavljaju.

Hijerarhija i dominacija
Slično tomu, čak i decentralizacija postaje besmislica ako znači logitičku prednost snabdijevanja i reciklaže prije negoli viši stupanj ljudkosti. Ako je naš cilj u decentralizirajućem društvu (ili, kako to vole :azati ”ekološki“ orijentirani političari, upadljiv ”balans“ izmedu ”decenralizaciie“ i ”centralizacije“), odreden kao stjecanje ”svježe hrane“ ili ednostavnija ”reciklaža otpadaka“ ili smanjenje ”cijene prijevoza“ ili da potiče ”povećanje“ kontrole radanja (treba ipak kazati - nepotpuna konrola radanja), iznad društvenog života, decentralizacija je time takoder išena svog ekološkog bogatstva i slobodarskih nakana kao osnove slobode, rirodno uravnoteženih zajednica utemeljenih na direktnoj, neposrednoj demokraciji i potpunim, ostvarenim pojedincima koji se mogu stvarno rgažirati u samo-upravljanju i samo-aktivnosti toliko bitnima za očuvaje ekološkog društva. Poput alternative tehnologije, decentralizacija je °ducirana na puku tehničku lukavštinu za prikrivanje hijerarhije i domiacije. ”Ekološka“ vizija ”općinske kontrole energije“ i ”nacionalizacije in.IStrije“, da se ne govori o neodredenim terminima poput ”ekonomske deokracije“, mogu naoko ograničiti komunalne službe i korporacije, ali tavljaju njihovu opću kontrolu nad društvom uglavnom neosporenu. Zaista, čak i nacionalizirane korporacijske strukture ostaju birokratske i hiarhijske.

Kao osoba koja je decenijama bila potpuno uključena u ekološke prone, pokušao sam pripremiti dobronamjerne, ekološki orijentirane ponce na vrlo ozbiljan problem u našem pokretu. Iskazat ću moju zautost što je moguće jasnije. Uznemiren sam sve širim tehnokratskim talitetom i političkim oportunizmom koji smatra da treba zamijeniti tvenu ekologiju novim oblikom drušvenog inženjeringa. Neko je vrijeme izgledalo da će ekološki pokret moći ispuniti svoje slobodarske moosti kao pokret za nehijerarhijsko društvo. Pojačan najnaprednijim ncijama u feminističkom, homoseksualnom, komunarskom i radikalnim društvenim pokretima izgledalo je da će ekološki pokret moći pravilno usredotočiti svoje snage na osnovne strukture našeg anti-ekološkog drušva, a ne samo pribavljati prihvatljivije tehnologije za njegovo ovjekovječenje ili institucionalne kozmetike za prikrivanje njegovih neizlječivih zaraza. Izgledalo je da uspon antinuklearnih alijansi, utemeljen na decentraliziranoj mreži srodnih grupa, na direktnom demokratskom odlučivalačkom procesu i na direktnoj akciji podupire tu nadu. Problem, s kojim se pokret suočio, doimao se primarno kao problem samoobrazovanja i javnog obrazovanja. - nužnost potpunog razumijevanja značenja strukture srodne grupe kao trajne, forme porodičnog tipa, svih implikacija neposredne demokracije, koncepta neposredne demokracije više kao ”strategije“ nego duboko ukorijenjenog senzibiliteta, nazora koji izražava činjenicu da svatko ima pravo na neposrednu kontrolu društva i na njezin ili njegov svakodnevni život.

Novi oportunizam
Ironično, početkarcl osamdesetih godina, toliko bogattih obećanjima dalekosežnih promjena vrijednosti i svijesti, pojavljuje se novi oportunizam što se zalaže za redukciju ekološkog pokreta na puku kozmetiku sa ciašnjeg društva. Mnogi samozvani ”utemeljitelji“ antinuklearnih alijansi (prije svega, misli se na Clamshell aijansu), postali su ono što je Andrew Kopkind opisao kao ”menadžerski radikali“ - rukovodioci političkih konsenzusa koji djeluju u sistemu u ime onih koji se sistemu suprotstavljaju.
”Menadžerski radikali“ dolaze iz značajnih radikalnih društvenih pokreta šezdesetih, i, još značajnije, iz ekološkog pokreta sedamdesetih godina. ”Menadžerski radikal“ nije novi fenomen, Jerry Brown, kao i dina stija Kennedy godinama su upotrebljavali lukavštine na političkom polju. Radikalima i idealistima tridesetih godina trebala su desetljeća da dosegnu sredovječni cinizam potreban za kapitulaciju i bili su pošteni da to javno priznaju. Prvotni čltnovi SDS—t i grupa za ekološku akciju kapitulirali su u svojoj kasnoj mladosti tj. ranoj zrelosti i pišu svoje ”ogorčene“ biografije s 25, 30 ili 35 godina začinjene racionalizacijama njihovih prepuštanja status quou. Tom Haydenu teško da je potrebno više kriticizma za svoje argumente protiv neposredne akcije posljednjeg seabrookskog sloma od činjenice da se tamo nalazio. Možda je gora pojava Barry Commonerove ”Gradanske partije“, pojava novih financijskih institucija poput MUSE (muzičarska unija za očuvanje energije) i ”Dobrovoljna priprostost“, što veličaju dvojno društvo: za nekoformističke, jeans odjevene elitiste visoka čela iz srednje klase i konvencionalno odjevene, potrošački usmjerene žrtve društvene nepravde niska čela iz radničke klase, dvojnog društva stvorenog korporacijskim financiranjem ”trusta mozgova“ Stanfordskog instituta za znanstvena istraživanja.

Menadžerski radikali
U svim tim slučajevima, radikalne implikacije decentraliziranog društva utemeljenog na alternativnim tehnologijama i usko združenim zajednicama, oštroumno su smještene u službu tehnokratskog senzibiliteta ”menadžerskih radikala“, i oportunističkih karijerista. Ozbiljna opasnost leži ovdje u neuspjehu mnogih idealista da izadu na kraj s glavnim društvenim problemima, po njihovim vlastitim riječima - prepoznati očite inkompatibilnosti ciljeva, ciljeva što ostaju u uvriježenom konfliktu sa svakim drugim, ciljeva što ne mogu nikako opstati bez da oslobode ekološki pokret njegovih najgorih neprijatelja. Mnogo češće, ti neprijatelji su njeQovi ”vode“ i ”utemeljitelji“ koji su ga manipuliranjem pokušali prilagoditi sistemu i ideologijama koje sprečavaju bilo koje društveno ili ekoIoško pomirenje u obliku ekološkog društva.

Privlačnost utjecaja ”matične politike“, ”uspješnostia, izvanredno se pokazuje na primjerima pomanjkanja suvislosti i svjesnosti koje opterećuje ekološki pokret danas. Srodne grupe, neposredna demokracija i nepo sredna akcija vjerojatno nisu prihvatljivi danas ili, što se toga tiče, čak ni shvatljivi milijunima ljudi koji žive kao solisti u diskotekama i samotnim barovima. Tragično, ti su se milijuni prepustili svojoj društvenoj moći, dapače, svojoj pravoj naravi, političarima i birokratima koji žive u odnosu pokoravanja i gospodarenja u kojem se od njih normalno očekuje da igraju podredene uloge. Usprkos tomu, upravo je to neposrednn razlog ekološke krize našeg vremena. Razlog koji ima svoje historijske korijene u potrošačkom društva koje nas proždire. Zahtijevati od nemoćnog naroda da povrati moć za vrijeme svojeg života čak je važnije nego dodavati komplicirane, često nerazumljive i skupe sunčeve kolektore na njihove kuće. Sve dok oni ne povrate novi osjećaj moći za svojega života, sve dok oni sami ne stvore svoj vlastiti sistem samoupravljanja koji bi se suprotstavio sadašnjem sistemu hijerarhijskog upravljanja, sve dok ne razviju nove ekološke vrijednosti koje bi zamijenile postojeće dominirajuće vrijednosti - postupak koji sunčevi kolektori, strojevi na vjetar i francuski vrtovi mogu olakšati ali nikada zamijeniti - oni ništa neće promijeniti u društvu koje propušta novi odnos s prirodnim svijetom.

Očito, nemoćni ljudi neće lagano prihvatiti Srodne grupe, neposredna demokracija i neposredna akcija u normalnom toku dogadaja. Gajenje impulsa koji ih čine osjetljivim za te oblike i djelatnosti - činjenica koja uvijek iznenaduje ”menadžerske radikale“ u razdobljima krize i suprotstavljanja - pokazuje potencijal koji treba biti potpuno ostvaren i opskrbljen intelektualnom suvislošću kroz savjesno obrazovanje i obnovljenim primjerima. Upravo su to obrazovanje i primjeri kojima su se nedvojbeno počele opskrbljivati feminističke i antinuklearne grupe. Ono toliko nevjerojatno regresivno u tehničkom probitku i izbornoj politici environmentalističkih tehnokrata i ”menadžerskih radikala“ danas je njihovo obnavljanje, pomoću masovnih medija u ime ”lakog energetskog puta“, tobožnje ”decentralizacije“ i prirodene hijerarhijske strukture partijskog tipa, najgori oblici i navike koji potiču pasivnost, pokornost i izloženost američke javnosti od masovnih medija. Promatračku politiku što ju zagovaraju Brown, Hayden, Commoner, Chamshellski ”utemeljitelji“ poput Wassermana i Lovejoya, zajedno s nedavnim golemim demoristracijama u Washingtonu i New Yorku prouzročile su mase a ne gradani - izmanipulirani objekti masovnih medija bez obzira da li ih je upotrebljavao Exxon ili CED (Kampanja za ekonomsku demokraciju), Gradanska partija i MUSE.

Ekologija je bila upotrebljavana protiv ekološkog senzibiliteta, ekoloških oblika i organizacije i ekološke prakse da bi se ”osvojili“ brojni glasači, a ne da bi ih se podučilo. Strah od ”izolacije“, ”jalovosti“, ”uzalud nosti“, rezultira novom vrstom izolacije jalovosti, uzaludnosti, naime potpunom predajom jednog od najtemelinijih ideala i ciljeva. ”Moć“ je postignuta po cijenu gubitka jedine moći koju smo realno imali - da promijenimo to nezdravo društvo - naš moralni integritet, naše ideje i naše principe. To može biti radosna prilika za karijeriste koji su upotrijebili ekološki problem da bi napredovali u statusu zvijezde i osobnoj sreći; to bi postao nekrolog pokreta koji ima, latentno u sebi, ideal novog svijeta u kojem mase postaju individue a prirodni izvori postaju priroda; ideale koje treba poštovati zbog njihove jedinstvenosti i duhovnosti.

Društvena ekologija
Ekološki orijentiran feministički pokret pojavljuje se, a konture liberterslcih antinuklearnih alijansi još uvijek postoje. Stapanje tug dvoga zajedno s novim pokretima, koji se vjerojatno pojavljllju zbog različit-ih kriza našeg vremena, mogu razotkriti jedno od najuzbudljivijiil i najoslobodenijih dekada našeg stoljeća. Ni seksizam, starizam, etničko ugnjetavanje, ”kriza energije“, korporacijska moć, konvencionalna medicina, birokratska manipulacija, regrutiranje, militarizam, urbana pustoš ili politički centralizam ne mogu biti izdvojeni od ekološkog problema. Svaki od tih problema preokreće hijerarhiju i dominaciju, temeljne pojmove radikalne društvene ekologlije.
Potrebno je, vjerujem, da svatko u ekološkom pokretu donese presudnu odluku: da li će osamdesete sačuvati vizionarski pristup ekološke budućnosti temeljen na liberterskoj obavezi decentralizacije, alternativne teh nologije i liberterskoj praksi temeljenoj na srodnim grupama, neposrednoj demokraciji i neposrednoj akciji? Ili će desetljeće biti označeno tmizrnim povlačenjem u ideološko mračnjaštvo i ”matičnu politiku“ koja stječe : moć“ i ”uspješnost“ slijedeći pravu ”strujua, nastojeći je skrenuti dru;amo? Da li će slijediti fiktivne ”mase birača“ da bi oponašao prave oblie masovne manipulacije masovnih medija i masovne kulture da bi im se iprotstavio? Ta dva pravca ne mogu biti pomirena. Naša upotreba ”metjaa, mobilizacije i akcije mora apelirati na svijest i duh a ne na uvjevane reflekse i šok taktike, da se ne bi napustio prostor uma i ljudosti. U svakom slučaju, izbor treba obaviti sada, prije no što ekološki ostor bude institucionaliziran kao puki dodatak sistemu čije ga struk e i metode priznaju kao suprotstavljenog. To mora biti učinjeno svje i odlučno - ili će cijelo stoljeće, a ne samo desetljeće, za nas zauvibiti izgubljeno.
Eseji koji mnogo bolje razraduju samo naznačene misli ovoga pisma upni su preko Comment Publishing Projecta, P. O. Box 371, Hoboken, 17030.
S engleskog preveo Vladimir Desnica

1) “ Open Road ”, ljeto 1980